Kad su znamenita engleska spisateljica Georgina Muir Mackenzie (1833.–1874.) i njena također vrlo poznata drúga i kolegica po peru Adeline Pauline Irby, u nas odavno samo Miss Irby, putujući 1868. godine iz Novog Pazara prema Rožajama i Peći, odlučile „uhvatiti“ prečicu, nisu dobro znale ni jesu li na pravom putu ni hoće li one i njihovi pratitelji imati gdje prenoćiti. Još manje su mogle slutiti da će ih u selu od svega sedam kuća, u kojem ih je na konak primila obitelj Hamzagić, spominjati otad do kijametskog dana, budući da su one bile prve koje su zapisale da se mjestašce zove Tutin.

Danas je to općina sa više od 30.000 stanovnika, ali je išlo sporo, na što ukazuje podatak da je mnogo godina nakon spomenutog proputovanja dvije avanturistice, 1912., Tutin još uvijek brojao svega 20 kuća. Kad znam da je prosječna nadmorska visina općine iznad 1000 metara meni je veliko čudo da je danas onako kako jest: dovoljno je reći Pešter i za sekundu se smrzneš.

Okolna sela nisu, kao Tutin, „od prekjučer“. Tako se, primjerice, dvadesetak kilometara udaljena Gluhavica, srednjovjekovni rudnik željeza, u jednom dubrovačkom dokumentu spominje već 1396., a neki je povezuju i s toponimom Gluha Ves, što ga Stefan Milutin navodi u poveljki izdanoj još početkom 14. stoljeća. Da su sela starija, vidljivo je, naposljetku, i po džamijama: najstarija je ona u Raduhovcima (1740.), deset godina je mlađa ona u selu Draga, a 14 džamija u selu Gradac, na Gornjoj Pešteri. Ostale nisu starije od 19. stoljeća, a tutinska Glavna džamija datira iz 1825., mada je i to teško „svarljiv“ podatak s obzirom na onih sedam kuća koje će četiri desetljeća kasnije zateći gospođice Mackenzie i Irby.

M.J. | Bljesak.info / Glavni trg

U Tutin dolazim iz sela Ribariće, kojem ću se vrtiti kasnije. Malo prije grada stat ću pročitati opširni tekst na Hadži-Jusinoj česmi. Juso je, kaže natpis, bio od Dudića, da ih sad poimence ne nabrajam, a hajrat česma, kako ovdje – od ukupnog broja stanovnika na području općine više od 90 posto su Bošnjaci – glasi riječ za ono što obično nazivamo zadužbinom ili, kod muslimana, vakufom. Druga slika je motocikl podignut na liticu visoko iznad ceste, a stvar je razjašnjena stotinjak metara dalje, gdje ću ugledati zakapijani ulaz u Moto club „Tutin“. Koju minutu kasnije već sam u gradiću.

Namjerno ne kažem, kao što običavam, u čaršiji, jer mi Tutin – biti čaršija znači imati i duha, a ne samo zgrada – ni na prvu, ni na kraju dana, nimalo ne zaslužuje takvu „titulu“. Bit će bolje za nekoliko godina ako se realizira plan koji gledam na velikom panou glavnog trga, nazvanog po Šemsudinu Kučeviću, dugogodišnjem općinskom načelniku i zastupniku u Skupštini Srbije. Dotad je trg veličine gotovo onih u europskim prijestolnicama takoreći prazan, gluh i nijem, pogotovo što su neke od novogradnji oko njega djeluju nedovršeno. Izuzetak je jedna s ogromnim logom Stranke demokratske akcije (SDA), onoliki ne vidjeh ni kod nas, u Bosni i Hercegovini, i sloganom „Sandžak naša kuća“. Ponešto sitno je na trgu, doduše, započeto, vidim, recimo, betonske obrise buduće fontane i cvijetnjake, a prije godinu i pol se – ne bi Tutinci da zaostaju za Novim Pazarom, Sjenicom i Rožajem – kočoperi sebilj.

Slično je i u također povelikoj pješačkoj zoni što se odvaja od glavnog trga, nekako bezdušno i hladno. Od toga odstupa tek poneki detalj poput minijaturnog kamenog vodoskoka, konjske opreme i pluga uz jedan zid ili još jedne hajrat česme nekoh Hasima Tutića na samom kraju. Odskaču, doduše, i dva ugostiteljska objekta, restorani „Stari grad“ i „Rekord“.

Ponešto je, zbog nekoliko detalja, zanimljiviji suprotni dio gradića, gdje pred kafićem „Casablanca“ stoji kino-projektor kakav pamtimo iz djetinjstva, a fasadu jedne zgrade krasi nekoliko metara visok mural Hafize Demirović (1928.-2003.). U okviru projekta „Izuzetne žene Srbije“, kaže se da je ona „prva Bošnjakinja poslanica u Skupštini Srbije“. Hafiza je u doba socijalizma doista visoko kotirala i bila narodna poslanica, pisalo se o tome u ondašnjim novinama, čak i u „Komunistu“, samo što u to doba, ako ćemo pošteno, nije postojala nacija Bošnjak već Musliman. Retroaktivno mijenjanje nacije pokojnicima je primitivni populizam najgore vrste. Na kraju, uz sada većinske Bošnjake, u Tutinu se, kao i drugdje, kao i u BiH, jedan broj stanovnika u svim popisima i dalje nacionalno izjašnjava Muslimanima pa se pitam hoće li i njih posmrtno pretvoriti u Bošnjake? Hafizi svaka čast, kao i inicijatorima akcije, Veleposlanstvu Kraljevine Nizozemske, a onim koji skupljaju jeftine poene… U tom dijelu Tutina štrecnu me i jedan ulaz, budući da je zajednički za Narodnu biblioteku „Dr. Ejup Mušović“ i Javno komunalno stambeno preduzeće; nekako mi knjižničari i komunalci ne idu zajedno.

M.J. | Bljesak.info / Suživot knjižničara i komunalaca

Za minutu sam veeelikom džamijom. Po nazivu bi se – nazvana je „Sultan Fatih džamija“ – moglo pomisliti da joj je barem pola milenija i koje desetljeće pride, ali je stvarno gotovo nova, čak je, što bi se reklo, još uvijek maloljetna. Pored nje česma natkriljena krovom u formi turbeta; podižu je „ocu Hasanu i majki Hajriji Fakić i svom narodu sinovi Sadik, Medžid i Mersid“.

Podaleko je do još jedne gotovo monumentalne džamije, zvane Centralna, također razmjerno mlade, podignute sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ali proširene prije nekoliko godina. Dok je na dvjema munarama Sultan Fatihove samo po jedan, na munarama Centralne sijaju po dva šerefeta. I ovdje česma sličnog oblika, možda samo malo ljepša, a dar je nekog Ediba Gusinjca sa sinovima Erdenom i Omerom. Blizu džamije je i zgrada medrese nazvane po Gazi Isa-begu, dakako Ishakoviću, osnivaču Novog Pazara i Sarajeva, u njoj i Škola Kur'ana Časnog, a do medrese zgrada Centra za bošnjačke studije.

Spomenute dvije džamije nemoguće je zaobići, ali nisu jedine, pa u neko doba iza zgrada vidim još jednu. Zove se, rekoše mi, Glavna, ali manja od prethodnih i samo s jednim minaretom glavna je još samo po imenu. Zato do nje ni ne idem, no valja mi vidjeti gdje ima još što zanimljivo. Recimo spomenik, bilo kakav, ali ne nalazim nikakav ni nakon što prepješačim čitav grad.

- Nema ti, prijatelju, nikakvih spomenika, džaba se mučiš! – kaže mi jedan od trojice koje pitam. Drugi ga ispravlja da ipak ima, neki partizanski, ali je, dodaje, pošto ovdje za partizaniju niko ne mari, davno sklonjen s originalnog mjesta i sad je „zbačen negdje ispod nove općine“.

- Pa valjda i sam vidiš da ovo nije grad već praonica para gastarbajtera – pokazuje treći na okolne novogradnje. – Niko ti ovdje ne mari za spomenike, samo daj para, evo ti dozvola i zidaj gdje hoćeš i šta hoćeš. Nema jedne firme da radi, ali ima i para i zidara.

- Zamisli, eto ima li u vas… A odakle si? – opet uzima riječ prvi. - Aha… Znači, ima li u vas da Općina bude u privatnoj zgradi?

M.J. | Bljesak.info / Sultan Fatih džamija

Pored Učiteljskog fakulteta ću u pa preko mosta iznad rječice Vidrenjak u gornji dio grada. S krova pored bašte jednog kafića me motri Spiderman. Po uputama trojke ulaz u prostorije Općine doista nalazim u jednoj privatnoj zgradi. Tik do njega je ulaz u slot klub, odnosno kockarnicu. Trojka mi ništa ne reče, to doznajem od drugih, da je nova zgrada Općine u izgradnji. Kolika je, nije je teško naći. Ustvari je zamišljena kao neka vrsta administrativnog centra u kojem bi bile smještene sve važnije institucije. Započeta 2015., nikad dovršena. Jedan mladić je u njoj prije nekog vremena poginuo, što nadležne nije natjeralo da zatvore ijedan ulaz. U hodnicima prizemlja, vjerojatno budućim garažama, smeće bi se doslovno moglo kupiti bagerom. Izvana, pak, zgrada sija. Ukratko, sve je po onoj odavno znanoj: Okolo kalaj – unutra belaj.

Partizanski spomenik uzalud tražim između Općine i rijeke. Bio je položen na travu, neki mi čak pokazuju i gdje, ali ne znaju kad je i gdje odnesen. Elem, Tutin će biti jedini grad od svih koji sam dosad posjetio da nema baš nijednog spomenika. Tuga, barem za mene, za Tutince, izgleda, i nije.

Ovdje je, kaže predaja, sa svojom vojskom 1831., tjerajući razbijene Portine ordije prema Prištini, prenoćio Husein-kapetan Gradaščević. Kako su konji njegove vojske prošli u tutnju, nastavlja predaja, predio dotad znan kao Donja Dimitrova prozvan je Tutin. Hm, da je uvjerljivo, baš i nije, pogotovo što se ime, rekoh, prvi put spominje puno kasnije. Druga predaja, da je kraljica Teuta na obližnjem brdu imala dvore, pa je Teutin postao Tutin, nalik je lošem vicu.

Sad se vraćam tamo odakle sam došao, u selo Ribariće. To mu je nominativ, da neko ne bi, jer su ovdje toponimi malo drugačiji, pomislio da se zove Ribarići. Riba se lovi u jezeru Gazivode, za koje uglavnom znamo s vijesti: granica, odnosno administrativna linija, s druge strane je općina Zubin Potok, Kosovo. Malo-malo pa osvane tekst „Čije su Gazivode?“ Mimo toga je poznato i po jednoj od najvećih brana s glinenom osnovom u Europi.

Nisam, međutim, došao zbog Gazivoda i politike nego zbog jednog mjesta koje – nije patetika, nije previše reći – doista oduzima dah.

Prva slika je, doduše, prilično „obična“: drvena kapija kroz koju se vidi nov manastirski konak. Pored započete kamene kapije sa slikom svetog Arhanđela Mihaila smeće, za sobom ga može ostaviti samo neko ko ne vjeruje ni u Boga, ni u boga već samo u sebe i svoju (lažnu) veličinu. Monasi nešto zidaju bočno od konaka; samo ih kratko pozdravljam i nastavljam. Onda se put sužava, dalje se može samo „na vlastiti pogon“, pa u pogled uskoče kamena katnica starog konaka i drveni zvonik. Jedan, možda iskušenik, kosi travu. Pričamo kratko dok pravi stanku, ali se ne predstavlja. A zatim…

Sutjeska se sužila na možda dvadesetak metara, ispod nje korito bez vode, koja teče iznad, ponire, pa ponovno izvire nekoliko stotina metara dalje. Suva reka, tako se zove i manastir. A crkva, ustvari manji kompleks drveno-kamenih zidova sa širokim terasama i strmim krovovima od šindre, zalijepljena za visoku okomitu liticu. Reklo bi se da crkve ni nema. Tako barem izgleda ispred konaka, ali uski tunel od greda što usput premošćuje suho korito zove, mami. Nekad se umjesto ovog što vidim ljuljuškao viseći most. Završava u bezvratnom kamenom ulazu u stijenu, u podzemlje.

M.J. | Bljesak.info / Manastir Suva reka

Nije ovo prva pećinska crkva u koju sam stupio, ali ovoliko tajanstva ne vidjeh nigdje. Kad je ozidana i ko ju je zidao ne zna se, a procjene variraju od 13. do 16. stoljeća i kao takve više sliče na prognoze nego na teze pa čvršći izgledaju stupovi uglavljeni u stijenu što podupiru crkvu nego argumenti koje donose oni koji se bave ovim mjestom. Sigurni su samo turski spomeni iz 1544. i 1569., a sve prije toga je, što bi rekao Davor Dretar Drele, „mrak, mrak, črni mrak“. I bolje je tako, jer ko zna bi li manastir dočekao današnjicu i bih li ga vidio da nije sakriven „iza sedam gora“ i od svijeta dodatno odvojen donedavnom neprelaznošču širokog i brzog Ibra, ali, barem sudeći po onom što ću vidjeti u podzemlju, nikako „Bogu iza leđa“.

Zidovi crkvice i okolnog prostora s hodnikom i ćelijama, mnogo šireg nego li se može pretpostaviti kad se građevina gleda izvana, srasli su sa živom stijenom. Neki hodničići su toliko uski da malo deblji monah, ako je takvih bilo, u njih nije ni pokušao ukoračiti, a neki drugi jednostavno vode u dubinu stijene dok sasvim ne nestanu.

Pogled u crkvu doista je jedinstven doživljaj, ustvari već na sam ulaz, iznad koga se, ako izuzmemo one povješane po stijenju, susrećem s prvim freskama. Zna se da je crkvica oslikana između 1591. i 1602. godine po znamenitom zografu Longinu, a njegovo ovdašnje djelo se – nije to zbog starosti, nađe se i starijih – smatra jednim od najdragocjenijih živopisa čitave srpskopravoslavne crkve. Ikonostas drveni, jednostavan, s bogatim ukrasima u dijelu prema svodu, a svaki milimetar stijena koje čine crkvu je oslikan. Živo je čudo da se boje za toliko godina u zemljinoj utrobi nisu, da kažem, rastopile. Ove današnje, industrijske, iz prodavaonica, u podzemlju vjerojatno ne bi potrejale ni pola ljudskog vijeka. Kolorit iznimno bogat, pogotovo na ikonostasu, čitljiv je čak i natpis o živopisu. Marširaju svetice i sveci, dobrim dijelom izdvojeni u dvije cjeline; jedna slikama govori o Kristovom stradanju, druga ubogom puku, obeznanjenom vječitim turskim zulumom i osuđenom na neizvjesnu borbu za preživljavanje, pojašnjava blagdane. Na jednoj od fresaka – ipak je on osigurao keš – prikazan je i ktitor živopisa, izvjesni rab Božji Nikola.

Ovdje su devet godina, od 1687., dok je manastir Studenica visio o Božjem koncu, ono „biti ili ne biti“, čuvane i moći Stefana Prvovjenčanog, a i danas se kao najveća svetinja manastira čuvaju moći prepodobnog Petra Koriškog, koji je ovdje također kratko boravio.

M.J. | Bljesak.info / Kivot svetog Petra Koriškog

Dva mjesta su nezaobilazna, a prvo je isposnica svetog Joanikija Devičkog, prosti i goli pripećak koji se od nekadašnjeg razlikuje samo po tome što su ga – zakon se mora poštovati – unakazila dva jarkocrvena protivpožarna aparata. Svetitelj se tu molio i postio, a onda, pošto su mu stalno dolazili znani i neznani, odbjegao u manastir Devič, na Kosovu, gdje će se i upokojiti. Drugo mjesto je kameno udubljenje u kome se, kap po kap, sakuplja voda.Vjernici je smatraju ljekovitom, posebice za očne bolesti, nazivajući je „vodom svetog Arhanđela Mihaila“.

Dugo je ovdje bila pustoš, više puta u doba osmanske okupacije, a gotovo trajno, uz tek povremeni boravak nekog od monaha, sve do 1979., kada se kasniji raško-prizrenski episkop Artemije dosjetio obnoviti manastir.

Izlazim na škriputave monaške terase. Nad ponorom izgledaju još nesigurnije i nestabilnije, ipak je ispod nogu samo prastaro drvo. Ne uspoređujem se s njim, ali zamišljam kako se isto ovako oduševio znameniti istraživač i putopisac Aleksandar Fjodorovič Giljferding dok su mu, 1867., pod drhtavim nogama ječale podnice ćelijskih terasa.